Ukrasne biljke

Različite vrste gljivica i bakterija vrste Pseudomonas marginata sudjeluju u kvarenju gomolja gladiola tijekom vegetacije ili tijekom skladištenja. Suhu trulež, koja često završava mumifikacijom gomolja, uzrokuje gljiva Fusarium oxysporum f. sp. gladiole. Manifestira se kao bijela ili ružičasta gljivica na površini gomolja. Sivu gljivičnu prevlaku i srčanu trulež gomolja uzrokuje gljiva Botrytis gladiolorum. Oštro izražene sjajne jamice na bočnim i donjim stranama gomolja karakteristične su za bakterijsku pjegavost. Za razliku od gljivične pjegavosti, bakterijska se ne širi tijekom skladištenja.

Fiziološka plutastost listova geranija očituje se izraslinama velikima nekoliko milimetara na donjoj strani listova geranija (Pelargonium peltatum = viseće ili vučne pelargonije). One su zapravo uvećane stanice i rezultat su visoke vlažnosti zraka i tla, kao i lošeg otjecanja vode iz posuda.

Hrđu muškatnog oraščića uzrokuje gljivica Puccinia pelargonii-zonalis i pogađa samo prstenastu muškatnu bujicu koja se uzgaja u divljini ili na otvorenim područjima. Stoga se javlja samo u kišnim godinama te u gustim i često navodnjavanim sastojinama. Prenosi se oboljelim biljkama, a širi se sporama u sastojinama.

Ružičasta hrđa (Phragmidium mucronatum) također uspijeva po kišovitom vremenu i, poput crne pjegavosti, uzrokuje prerano opadanje jako napadnutog lišća. Ružičasta hrđa manifestira se kao neupadljiv žuto-narančasti mozaik na gornjoj strani listova. Još su uočljivije narančasto-smeđe hrpe ljetnih spora i tamnosmeđe hrpe zimskih spora na donjoj strani lišća.

Septoria pjegavost lišća (Septoria chrysanthemella) jedna je od najčešćih gljivičnih bolesti krizantema. Prvi simptomi u obliku tamnosmeđih, uglavnom okruglih, neoštro ograničenih pjega pojavljuju se na najstarijem lišću. U vlažnim uvjetima i za kišnog vremena bolest se brzo širi čak i na mlađe lišće. Jače zaraženo lišće posmeđi, suši se i prerano opada. Biljke se briju s donje strane, slabije rastu i cvjetovi su manji. Gljiva prezimljuje na ostacima napadnutih biljaka, ali i na matičnim biljkama s kojih se uzimaju reznice za daljnje razmnožavanje.

Hmeljeva grinja (Tetranychus telarius) živi na lišću oko 200 biljnih vrsta. Štetan je za veliki broj poljskih, stakleničkih i sobnih biljaka, ali i za korove, s kojih može prijeći na kultivirane kulture (npr. hmelj, grah, krastavac). Ne spada u kukce, već u paučnjake s tri para udova, zbog čega se u narodu naziva i crvenim paukom. Vrlo je malen (veličine samo 0,2-0,4 mm), jedva vidljiv golim okom. Na njegovu prisutnost upozorit će nas fina paučina na jače napadnutim dijelovima biljaka. Probavni sustav je slijepo završen bez anusa. Isključuje vlakna duž kojih se kreće. Probada lišće i iz njega izvlači biljne sokove. Na hmelju, primjerice, uzrokuje bolest medljike kod koje lišće postaje smeđecrveno, suši se i opada. Hmeljeva grinja je odvojenog spola. Oplođena jaja razviju se u ličinke koje se linjaju tijekom izlijeganja. Ljeti je grinja obojena zeleno s apsorbiranim klorofilom, u jesen je crvenkasta.

Sišu biljne sokove na mladom lišću i mladicama. Tijekom daljnjeg rasta dolazi do kidanja tkiva lišća na zahvaćenim mjestima, pri čemu nastaju pukotine različite veličine. Najviše štete čine male nimfe bez krila koje grizu rupe u lišću. Zeleni su ili smeđi, veličine oko 5 mm, ali oštećenje obično primijetite prije nego što uočite kukca. U lipnju i srpnju često se sele kako bi se hranili biljem i korovom. Najčešće stradaju krizanteme, dalije i fuksije.

Staklenički moljac na ukrasnom bilju Staklenički moljac (Trialeurodes vaporariorum), poznatiji pod narodnim nazivom bijela mušica, opasan je štetnik sobnog i stakleničkog cvijeća te raznih vrsta brzorastućeg povrća. Šteti sisanjem biljnih sokova, a izlučuje i veliku količinu ljepljive medne rose koja je leglo raznih vrsta crva. Dotaknemo li napadnute biljke, odrasle mušice u gomilama odlijeću s njih.

Tripsi su mali vitki kukci, veličine oko 1-3 mm. Imaju 2 para uskih, bezbojnih krila koja su obrubljena dugim trepavicama. Krila izgledaju kao da imaju pohaban rub, pa otuda i naziv ovog kukca. Ovisno o vrsti, odrasli tripsi su crni ili žuti, ali mogu imati crvene, crne ili bijele oznake. Često odskaču kad ih uznemirimo. Larve su slične odraslim jedinkama, ali su bez krila i svjetlije su boje. Jaja tripsa su prozirna, bubrežastog oblika i veličine oko 0,3 mm.

Lisne uši su najrasprostranjeniji i najpoznatiji štetnici vrtnih kultura. Njihova štetnost leži kako u tome što se mogu vrlo brzo razmnožavati, tako i u tome što iz biljaka isisavaju mnogo više soka nego što mogu iskoristiti. Stoga tim slatkim i ljepljivim izlučevinama (tzv. medljikom) onečišćuju donje listove na kojima raste kupina. Lisne uši su također štetne posrednim prijenosom raznih virusnih bolesti (npr. šareni tulipani, prugasti gladioli). Većina vrsta lisnih uši ima zimske domaćine kod kojih prezimljuju u obliku jaja. U proljeće na njima stvara dvije do tri generacije, a zatim leti na ljetne biljke domaćine, gdje ostaje do jeseni. Zatim se vraća zimskim domaćinima i polaže prezimljavajuća jaja.

Grinje ne spadaju u kukce, već u paučnjake, o čemu svjedoče 4 para udova i sposobnost stvaranja mreža na napadnutim biljkama. Budući da su vrlo male (tijelo im doseže duljinu od 0,2-0,4 mm), teško su vidljive golim okom. Na njihovu prisutnost upozoravaju male srebrnaste, žuto-smeđe ili brončano-smeđe pjege na gornjoj strani napadnutog lišća. Ukrasno bilje najčešće strada od grinje hmelja (Tetranychus telarius), koja se u narodu naziva i crveni pauk. Osim ukrasnog bilja, napada na desetke različitih ratarskih kultura, povrća, voćaka, a preživljava i na raznim korovima. U prirodi prezimljuje u stadiju oplođene ženke. U toplim i suhim uvjetima stanova i staklenika kontinuirano se razmnožava tijekom cijele godine.

Pepelnica je jedna od najraširenijih i najpoznatijih gljivičnih bolesti biljaka. Dolazi na raznim ratarskim kulturama, voćkama, vinovoj lozi, povrću i raznim ukrasnim biljkama, npr. na ružama, petunijama, verbenama, cinijama, nevenima, floksima itd. Gusta brašnasta prevlaka koja pokriva lišće i stabljike zahvaćenih biljaka tipična je za sve pepelnice. Kasnije se listovi suše i time biljka gubi veliki dio asimilacijske površine, a kod ukrasnog bilja naravno gubi i svoju estetsku vrijednost. Pepelnica se prvenstveno javlja na biljkama koje pate od nedostatka svjetla, nalaze se na mjestima s malo zraka ili su jako gnojene dušikom. Pojedine vrste i sorte ukrasnog bilja različito su osjetljive na pepelnicu.

Opadanje izniklih biljaka čest je uzrok neuspjeha u predsadnji raznih vrsta povrća, ali i ukrasnog bilja. Unatoč činjenici da je u njoj uključeno nekoliko mikroorganizama, to je složena bolest. Na njegovu pojavu značajno utječu uvjeti uzgoja koje uzgajivači mogu osigurati niklim biljkama, posebno u stambenim uvjetima, a koji zapravo podržavaju ili, naprotiv, slabe vitalnost i otpornost nicajućih biljaka. Osnovni preduvjet za uspješan uzgoj mladih presadnica povrća ili cvijeća je osiguranje najoptimalnijih uvjeta od kojih su najvažniji svjetlo, temperatura i voda te njihova međusobna ravnoteža. Također je potrebno voditi računa o zahtjevima pojedinih vrsta povrća i cvijeća. U svakom slučaju pokušajmo sjeme smjestiti na najsvjetlija mjesta u stanu i regulirati temperaturu u prostoriji kako biljke ne bi rasle kada je intenzitet svjetlosti slab. S vodom također treba pažljivo postupati. Vlažnost zemlje potrebno je redovito kontrolirati i ne dopustiti da se potpuno osuši, ali se ne smije ni natapati. Također je potrebno spomenuti potrebu za drenažom u posudama za sjeme kako bi tlo bilo dovoljno prozračno. Za sjetvu uvijek trebamo koristiti svježu zemlju, ne prebogatu hranjivima, jer mlade biljke ne trebaju puno hranjiva. Naprotiv, zaslanjivanje (pretjerana gnojidba) tla može dovesti do oštećenja korijena kroz koje zemljišni mikroorganizmi mogu lako prodrijeti u mlade biljke. Osim svekolike njege, sjetvu povrća i cvijeća možemo preventivno tretirati nakon sjetve u vidu zalijevanja preparatom Previcur 607 SL. Na 1 m2 unosi se 2-5 litara otopine.

Širenju crne pjegavosti lišća ruža (Diplocarpon rosae) pogoduje kišovito vrijeme. Budući da uzročnik bolesti hibernira u opalom lišću, obično se prvo zarazi donje lišće ruža. S njih će se zaraza postupno proširiti na više lišće. Jako zaraženo lišće prerano opada.

Guste bjelkaste prevlake na lišću i mladicama tipične su za pepelnicu ruže (Sphaerotheca pannosa var. rosae). Širi se za sušnijeg vremena, ali uz veću vlažnost zraka. Pojedine sorte su različito osjetljive na pepelnicu. Otpornije su sorte s glatkim i sjajnim listovima.